Dijete ima tri učitelja:

prvo - drugu djecu,

drugo - učitelja

i treće - prostor.[1]

            Razvojem takozvanih ženskih studija, ženskim/feminističkim pismom unutar filozofskog diskursa, od Simone de Beauvoar i Julie Kristeve, a naročito kod recentnijih autorica koje djeluju u kontekstu poststrukturalističke misli, počinje se javljati pojam rodni prostor[2]. U kontekstu arhitektonske teorije značajne su Francuskinja Luce Irigaray i Australaka Elizabeth Grosz, koje se na ovaj ili onaj način bave rodnim/spolnim određenjem prostora. Predmet njihovog interesa je način na koji spol i subjektivitet određuju naše iskustvo prostora i arhitekture. Po njihovom mišljenju način na koji se muškarci i žene različito odnose spram prostora i različito izražavaju u njemu određen je oficijelnom kulturom, jezikom, odgojno-obrazovnim sustavom i modusima ponašanja. Drugim riječima, postoji neraskidiva veza između onog što nas socijalno i kulturno određuje, u ovom slučaju kao specifično rodno određenu individuu, i načina na koji sudjelujemo u korištenju/stvaranju arhitekture i izgrađenog okoliša uopće. Naš subjektivitet, ono što za nas predstavlja Ja, određeno je ne samo našom biološkom i psihološkom strukturom već i odgojem i kulturom.